Feđa Gavrilović, kritičar s pokrićem

Teško je danas pisati likovnu kritiku. Vjerojatno teže, i to znatno teže, nego književnu. Jer dok se onaj tko piše o književnim djelima može uvelike ravnati prema utvrđenim smjernicama, pristupati temi na temelju već postojećih teorijskih okvira, s ustaljenih motrišta i s provjerenom terminologijom, tko se laća pisanja o novijoj likovnosti prisiljen je, zbog obilnosti, mnogostrukosti i raznorodnosti sadržaja, razvijati ad hoc pristupe koji izbliza slijede vijuganja i kompleksnosti odabrane teme, osvjetljujući je iz različitih, nerijetko i sasvim neuobičajenih kutova. Tako likovni kritičar ne može više odgovoriti, barem ne načelno ni potpuno, na Baudelaireov zahtjev za „pristranom, strastvenom, političkom“ kritikom, a s druge strane ne može se ograničiti ni na stručnjačku „suhu analizu“, kako je to nazvao još Matoš žigošući beskrvne pedante koji se osmjeljuju pisati o temama što zahtijevaju strasno, punokrvno pero. Likovni kritičar mora stalno nanovo nalaziti srednje putove između tih dviju tendencija, čuvajući se pritom svake mlake polovičnosti, svakog polutanstva.

Izd. Arteist, Zagreb, 2017.

Svojom knjigom, zbirkom Selekcija, Feđa Gavrilović još je jednom pokazao da umije naći taj osjetljivi srednji put. Kao što naznačuje sam naslov, ovdje doista jest riječ o stanovitu probiranju: ne samo o tekstovima probranima među mnoštvom drugih nego, ponajprije, o tekstovima koji u mnogostrukosti svojih tematika razabiru i zatim sabiru u cjelinu ono što je bitno i vrijedno. Bilo da tematizira određene fenomene u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti u njihovoj povezanosti s europskim i svjetskim tokovima (secesijski dendizam, buđenje apstrakcije, pojava konceptualnosti) ili govori o pojedinim umjetnicima – od Kraljevića, Bukovca i Vanište do Hirsta, prolazeći niz manje poznatih suvremenih hrvatskih umjetnika čije bitnosti otkriva, bilo da se upušta u više teorijske avanture, kao u uvodnom tekstu o teoriji Kusa Nikolajeva i tekstu s naslovom Realizam kao postupak, autor eidetski prodire u predmet, uklapajući ga u šire i često neočekivane kontekste, a da ni u kojem trenutku ne pada u redundantne generalizacije ili suvišna teoretiziranja. Njegov je pogled uvijek, ako se tako može reći, priljubljen uz sadržaj, koji motri iz najrazličitijih kutova i pod različitim osvjetljenjima. Otud svježina, živost i zanimljivost njegovih analiza.

Taj osobiti pristup „na granici subjektivnog i objektivnog“ ima još jedan učinak, koji možda nije toliko očevidan, ali je vrlo važan: zahvaljujući njemu, tom pomno odabranu i ispipanu srednjem putu, Gavrilovićevi tekstovi dobivaju odista esejistički karakter. Primjedba se može učiniti neobičnom ili izlišnom. Ali to je samo stoga što se već uvriježilo smatrati, sasvim pogrešno, da je svaki publicistički tekst samim time i esej ili to može postati. Naravno, većina tekstova Selekcije ne mogu biti eseji u punom smislu riječi, kako zbog svoje prigodne kratkoće i jednostavnosti tako i zbog spomenute metodičke pripijenosti uz objekt. Kao što autor ističe na kraju knjige, većinom su to dorađeni već objavljeni tekstovi.

Ipak, ključno je primijetiti prisutnost toga esejističkog obilježja, jer ono i pojedinim tekstovima i cijelome djelu daje koherentnost i unutrašnje jedinstvo. Bez njega, ­Selekcija bi tvorila nasumičan izbor tekstova, koje bi povezivale samo izvanjske sveze, i ti bi tekstovi bili u najboljem slučaju feljtoni ili kritičke crtice. Glavna je pak odlika esejistike osobit tip jedinstva, koje je jedinstvo u raznolikosti ili jedinstvo različitoga. To je jedinstvo dinamično, gdje se opće i pojedinačno spajaju u kontrapunktu, bez konačne prevlasti jednog nad drugim i ne bivajući poništeni u nekoj apstraktnoj sintezi. To ritmičko isprepletanje različitih i ponekad razrokih perspektiva, a onda po potrebi i različitih žanrova i stilova, kao glavno svojstvo eseja razvidno je već i u oca Montaignea. I ono je upravo svojstvo koje bitno razlikuje esej i od feljtona, i od osvrta, i od znanstvenog teksta, i od drugih oblika kritike, te ga pretvara u samosvojnu proznu vrstu.

U Selekciji, ta se esejističnost očituje ponajviše u prožimanju predmetne analize i teorijske refleksije te u naglašenoj hibridizaciji diskursa o likovnosti. Tako će autor analizu likovnog fenomena redovito popratiti elementima književne kritike i čak filozofskim razmatranjima, vješto razbijajući jednolikost prikaza, tako da nimalo ne naruši njegovu strukturnu cjelovitost. Njegove kritičke crtice Osvrti i predgovori, na primjer, natopljene su teorijom, dok više teorijski tekst Dendizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti obiluje iluminacijskim predmetnim analizama (dvaju Bukovčevih portreta, Kraljevićeve slike Bonvivant, Vaništine instalacije Beskonačni štap). Sve je izvrsno uklopljeno jedno u drugo, i daje dojam prozračne i nenategnute, kaleidoskopske cjeline.

Gavrilović se tako pokazuje ne samo kao autor koji zauzima neupitno mjesto u novoj hrvatskoj likovnoj kritici nego i u novoj hrvatskoj esejistici – što je, s obzirom na njezino krajnje siromaštvo, dragocjeno i pozornosti vrlo vrijedno mjesto.